1. A David pobježe iz Najota u Rami, i dođe i reče Jonatanu: šta sam učinio? kakva je krivica moja? i šta sam zgriješio ocu tvojemu, te traži dušu moju?
2. A on mu reče: sačuvaj Bože! nećeš ti poginuti. Evo otac moj ne čini ništa, ni veliko ni malo, a da meni ne kaže; a kako bi to tajio od mene otac moj? Neće to biti.
3. A David zaklinjući se opet reče: otac tvoj zna dobro da sam našao ljubav u tebe, pa veli: ne treba da dozna za ovo Jonatan, da se ne ožalosti. Ali tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, samo je jedan korak između mene i smrti.
4. A Jonatan reče Davidu: šta želi duša tvoja? Ja ću ti učiniti.
5. I David reče Jonatanu: evo sjutra je mladina, kad treba s carem da jedem, pusti me dakle da se sakrijem u polju do trećega večera.
6. Ako zapita za me otac tvoj, ti reci: vrlo mi se molio David da otrči u Vitlejem grad svoj, jer je ondje godišnja žrtva svega roda njegova.
7. Ako reče: dobro, biće miran sluga tvoj; ako li se razgnjevi, znaj da je zlo naumio.
8. Učini dakle milost sluzi svojemu, kad si vjeru Gospodnju uhvatio sa slugom svojim; ako je kaka krivica na meni, ubij me sam, jer zašto bi me vodio k ocu svojemu?
9. A Jonatan mu reče: Bože sačuvaj; jer da doznam da je otac moj naumio zlo da te zadesi, zar ti ne bih javio?
10. A David reče Jonatanu: ko će mi javiti ako ti otac odgovori što zlo?
11. A Jonatan reče Davidu: hodi da izidemo u polje. I izidoše obojica u polje.
12. I Jonatan reče Davidu: Gospode Bože Izrailjev! kad iskušam oca svojega sjutra u ovo doba ili prekosjutra, i bude dobro po Davida, ako ne pošljem k tebi i ne javim ti,
13. Neka Gospod učini tako Jonatanu i tako neka doda. Ako li otac moj bude naumio da ti učini zlo, ja ću ti javiti, i opraviću te, i otići ćeš s mirom; i Gospod neka bude s tobom kao što je bio s ocem mojim.
14. A i ti, dokle sam živ, činićeš meni milost Gospodnju da ne poginem;
15. I nećeš ukratiti milosti svoje domu mojemu dovijeka, ni onda kad Gospod istrijebi sve neprijatelje Davidove sa zemlje.
16. Tako Jonatan učini vjeru s domom Davidovijem govoreći: Gospod neka traži iz ruku neprijatelja Davidovijeh.
17. I još zakle Jonatan Davida ljubavlju svojom k njemu, jer ga ljubljaše kao svoju dušu.
18. Potom reče mu Jonatan: sjutra je mladina, i pitaće se za te, jer će tvoje mjesto biti prazno.
19. A ti čekaj do trećega dana, pa onda otidi brzo i dođi na mjesto gdje si se bio sakrio kad se ovo radilo, i sjedi kod kamena Ezila.
20. A ja ću baciti tri strijele ukraj toga kamena, kao da gađam biljegu.
21. I evo poslaću momka govoreći mu: idi, nađi strijele. Ako rečem momku: eto strijele su za tobom ovamo bliže, digni ih; tada dođi, dobro je po te, i neće ti biti ništa, tako živ bio Gospod!
22. Ako li ovako rečem momku: eto strijele su pred tobom tamo dalje; onda idi, jer te Gospod šalje.
23. A za ove riječi što rekosmo ja i ti, evo, Gospod je svjedok između mene i tebe dovijeka.
24. Potom se David sakri u polju; i dođe mladina, i car sjede za sto da jede.
25. A kad car sjede na svoje mjesto po običaju na mjesto kod zida, Jonatan usta, a Avenir sjede do Saula, a mjesto Davidovo bješe prazno.
26. I Saul ne reče ništa onaj dan, jer mišljaše: dogodilo mu se štogod, te nije čist, zacijelo nije čist.
27. A sjutradan, drugi dan mjeseca, opet bješe prazno mjesto Davidovo, a Saul reče Jonatanu sinu svojemu: zašto sin Jesejev ne dođe na objed ni juče ni danas?
28. A Jonatan odgovori Saulu: vrlo me je molio David da otide do Vitlejema,
29. Rekavši: pusti me, jer porodica naša ima žrtvu u gradu, i sam mi je brat zapovjedio; ako sam dakle našao milost pred tobom, da otidem i vidim braću svoju. Zato nije došao na carev objed.
30. Tada se razgnjevi Saul na Jonatana, te mu reče: nevaljali i neposlušni sine! zar ja ne znam da si izabrao sina Jesejeva sebi na sramotu i na sramotu svojoj nevaljaloj majci?
31. Jer dokle je živ sin Jesejev na zemlji, nećeš se utvrditi ni ti ni carstvo tvoje; zato pošlji sada i dovedi ga k meni, jer je zaslužio smrt.
32. A Jonatan odgovori Saulu ocu svojemu i reče mu: zašto da se pogubi? šta je učinio?
33. Tada se Saul baci kopljem na nj da ga ubije. Tada vidje Jonatan da je otac njegov naumio ubiti Davida.
34. I usta Jonatan od stola gnjevan, i ništa ne jede drugi dan po mladini; jer se zabrinu za Davida, što ga otac osramoti.
35. A kad bi ujutru, izide Jonatan u polje u vrijeme kako bješe ugovorio s Davidom, i s njim jedno momče.
36. I reče momku svojemu: trči da mi nađeš strijele koje ću pustiti. I momče otrča, a on pusti strijelu preko njega.
37. A kad dođe momak do mjesta kuda bješe zastrijelio Jonatan, viknu Jonatan za momkom govoreći: nije li strijela dalje naprijed?
38. Još viknu Jonatan za momkom: brže, ne stoj. I momak Jonatanov pokupi strijele, i vrati se gospodaru svojemu.
39. Ali momak ne znaše ništa, samo Jonatan i David znahu šta je.
40. I Jonatan dade oružje svoje momku koji bijaše s njim, i reče mu: idi, odnesi u grad.
41. I kad momak otide, David usta s južne strane i pade ničice na zemlju i pokloni se tri puta, i poljubiše se, i plakaše obojica, a David osobito.
42. I reče Jonatan Davidu: idi s mirom, kao što smo se zakleli obojica imenom Gospodnjim rekavši: Gospod da je svjedok između mene i tebe i između mojega sjemena i tvojega sjemena dovijeka. (20:43) I tako David ustavši otide, a Jonatan se vrati u grad.
| 
