1. A Josifa odvedoše u Misir; i Petefrije dvoranin Faraonov, zapovjednik stražarski, čovjek Misirac, kupi ga od Ismailjaca, koji ga odvedoše onamo.
2. I Gospod bješe s Josifom, te bi srećan, i življaše u kući gospodara svojega Misirca.
3. I gospodar njegov vidje da je Gospod s njim i da sve što radi Gospod vodi u napredak u ruci njegovoj.
4. I Josif steče milost u njega, i dvoraše ga; a najposlije postavi ga nad cijelijem domom svojim, i što god imaše njemu dade u ruke.
5. A kad ga postavi nad domom svojim i nad svijem što imaše, od tada Gospod blagoslovi dom toga Misirca radi Josifa; i blagoslov Gospodnji bješe na svemu što imaše u kući i u polju.
6. I ostavi u Josifovijem rukama sve što imaše, i ne razbiraše ni za što osim jela koje jeđaše. A Josif bijaše lijepa stasa i lijepa lica.
7. I dogodi se poslije, te se žena gospodara njegova zagleda u Josifa, i reče: lezi sa mnom.
8. A on ne htje, nego reče ženi gospodara svojega: eto gospodar moj ne razbira ni za što što je u kući, nego što god ima dade meni u ruke.
9. Ni sam nije veći od mene u ovoj kući, i ništa ne krije od mene osim tebe, jer si mu žena; pa kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio?
10. I ona govoraše take riječi Josifu svaki dan, ali je ne posluša da legne s njom ni da se bavi kod nje.
11. A jedan dan kad dođe Josif u kuću da radi svoj posao, a ne bješe nikoga od domašnjih u kući,
12. Ona ga uhvati za haljinu govoreći: lezi sa mnom. Ali on ostaviv joj u rukama haljinu svoju pobježe i otide.
13. A kad ona vidje gdje joj ostavi u rukama haljinu svoju i pobježe,
14. Viknu čeljad svoju, i reče im govoreći: gledajte, doveo nam je čovjeka Jevrejina da nas sramoti; dođe k meni da legne sa mnom, a ja povikah iza glasa;
15. A on kad ču gdje vičem, ostavi haljinu svoju kod mene i pobježe i otide.
16. I ona ostavi haljinu njegovu kod sebe dok mu gospodar dođe kući.
17. A tada mu reče ovako govoreći: sluga Jevrejin, kojega si nam doveo, dođe k meni da me osramoti;
18. A ja povikah iza glasa, te on ostaviv haljinu svoju kod mene pobježe.
19. A kad gospodar njegov ču riječi žene svoje gdje mu reče: to mi je učinio sluga tvoj, razgnjevi se vrlo.
20. I gospodar Josifov uhvati ga, i baci ga u tamnicu, gdje ležahu sužnji carski; i bi ondje u tamnici.
21. Ali Gospod bješe s Josifom i raširi milost svoju nad njim i učini te omilje tamničaru.
22. I povjeri tamničar Josifu sve sužnje u tamnici, i što je god trebalo ondje činiti on uređivaše.
23. I tamničar ne nadgledaše ništa što bješe u Josifovoj ruci, jer Gospod bješe s njim; i što god činjaše, Gospod vođaše u napredak.
| 
