1. A poslije dvije godine dana usni Faraon, a on stoji na jednoj rijeci.
2. I gle, iz rijeke izađe sedam krava lijepijeh i debelijeh, i stadoše pasti po obali.
3. I gle, iza njih izađe iz rijeke sedam drugih krava, ružnijeh i mršavijeh, i stadoše pored onijeh krava na obali.
4. I ove krave ružne i mršave pojedoše onijeh sedam krava lijepijeh i debelijeh. U tom se probudi Faraon.
5. Pa opet zaspav usni drugom, a to sedam klasova izraste iz jednoga stabla jedrijeh i lijepijeh;
6. A iza njih isklija sedam klasova malijeh i šturijeh;
7. Pa ovi klasovi mali pojedoše onijeh sedam velikijeh i jedrijeh. U tom se probudi Faraon i vidje da je san.
8. I kad bi ujutru, on se zabrinu u duhu, i poslav sazva sve gatare Misirske i sve mudarce, i pripovjedi im šta je snio; ali niko ne može kazati Faraonu šta znači.
9. Tada progovori starješina nad peharnicima Faraonu i reče: danas se opomenuh grijeha svojega.
10. Kad se Faraon rasrdi na sluge svoje i baci u tamnicu u kući zapovjednika stražarskoga mene i starješinu nad hljebarima,
11. Usnismo u jednu noć ja i on, svaki za sebe po značenju sna svojega usnismo.
12. A ondje bijaše s nama momče Jevrejče, sluga zapovjednika stražarskoga, i mi mu pripovjedismo sne, a on nam kaza šta čiji san znači.
13. I zbi se kako nam kaza: mene povrati Faraon u službu, a onoga objesi.
14. Tada Faraon posla po Josifa, i brže ga izvedoše iz tamnice, a on se obrija i preobuče se, te izađe pred Faraona.
15. A Faraon reče Josifu: usnih san, pa mi niko ne umije da kaže šta znači; a za tebe čujem da umiješ kazivati sne.
16. A Josif odgovori Faraonu i reče: to nije u mojoj vlasti, Bog će javiti dobro Faraonu.
17. I reče Faraon Josifu: usnih, a ja stojim kraj rijeke na obali.
18. I gle, iz rijeke izađe sedam krava debelijeh i lijepijeh, te stadoše pasti po obali.
19. I gle, iza njih izađe sedam drugih krava rđavijeh, i vrlo ružnijeh i mršavijeh, kakvijeh nijesam vidio u cijeloj zemlji Misirskoj.
20. I ove krave mršave i ružne pojedoše onijeh sedam debelijeh,
21. I kad im biše u trbuhu, ne poznavaše se da su im u trbuhu, nego opet bjehu onako ružne kao prije. U tom se probudih.
22. Pa opet usnih, a to sedam klasova izraste iz jednoga stabla jedrijeh i lijepijeh;
23. A iza njih isklija sedam malijeh, tankijeh i šturijeh.
24. I ovi tanki klasovi proždriješe onijeh sedam lijepijeh. I ovo pripovjedih gatarima, ali mi nijedan ne zna kazati šta znači.
25. A Josif reče Faraonu: oba su sna Faraonova jednaka; Bog javlja Faraonu šta je naumio.
26. Sedam lijepijeh krava jesu sedam godina, i sedam lijepijeh klasova jesu sedam godina; oba su sna jednaka.
27. A sedam krava mršavijeh i ružnijeh, što izađoše iza onijeh, jesu sedam godina; i sedam klasova sitnijeh i šturijeh biće sedam godina gladnijeh.
28. To je što rekoh Faraonu: Bog kaže Faraonu šta je naumio.
29. Evo doći će sedam godina vrlo rodnijeh svoj zemlji Misirskoj.
30. A iza njih nastaće sedam gladnijeh godina, gdje će se zaboraviti sve obilje u zemlji Misirskoj, jer će glad satrti zemlju,
31. Te se neće znati to obilje u zemlji od gladi potonje, jer će biti vrlo velika.
32. A što je dva puta zasopce Faraon snio, to je zato što je zacijelo Bog tako naumio, i naskoro će to učiniti Bog.
33. Nego sada neka potraži Faraon čovjeka mudra i razumna, pa neka ga postavi nad zemljom Misirskom.
34. I neka gleda Faraon da postavi starješine po zemlji, i pokupi petinu po zemlji Misirskoj za sedam rodnijeh godina;
35. Neka skupljaju od svakoga žita za rodnijeh godina koje idu, i neka snesu pod ruku Faraonovu svakoga žita u sve gradove, i neka čuvaju,
36. Da se nađe hrane zemlji za sedam godina gladnijeh, kad nastanu, da ne propadne zemlja od gladi.
37. I ovo se učini dobro Faraonu i svijem slugama njegovijem.
38. I reče Faraon slugama svojim: možemo li naći čovjeka kakav je ovaj, u kojem bi bio duh Božji?
39. Pa reče Faraon Josifu: kad je tebi javio Bog sve ovo, nema nikoga tako mudra i razumna kao što si ti.
40. Ti ćeš biti nad domom mojim, i sav će ti narod moj usta ljubiti; samo ću ovijem prijestolom biti veći od tebe.
41. I još reče Faraon Josifu: evo, postavljam te nad svom zemljom Misirskom.
42. I skide Faraon prsten s ruke svoje i metnu ga Josifu na ruku, i obuče ga u haljine od tankoga platna, i objesi mu zlatnu verižicu o vratu,
43. I posadi ga na kola koja bijahu druga za njegovijem, i zapovjedi da pred njim viču: klanjajte se! i da ga je postavio nad svom zemljom Misirskom.
44. I još reče Faraon Josifu: ja sam Faraon, ali bez tebe neće niko maći ruke svoje ni noge svoje u svoj zemlji Misirskoj.
45. I nadje Faraon Josifu ime Psontomfanih, i oženi ga Asenetom kćerju Potifere sveštenika Onskoga. I pođe Josif po zemlji Misirskoj.
46. A bijaše Josifu trideset godina kad izađe pred Faraona cara Misirskoga. I otišav od Faraona obiđe svu zemlju Misirsku.
47. I za sedam rodnijeh godina rodi zemlja svašta izobila.
48. I stade Josif kupiti za tijeh sedam godina svakoga žita što bješe po zemlji Misirskoj, i snositi žito u gradove; u svaki grad snošaše žito s njiva koje bjehu oko njega.
49. Tako nakupi Josif žita vrlo mnogo koliko je pijeska morskoga, tako da ga presta mjeriti, jer mu ne bješe broja.
50. I dokle još ne nasta gladna godina, rodiše se Josifu dva sina, koje mu rodi Aseneta kći Potifere sveštenika Onskoga.
51. I prvencu nadjede Josif ime Manasija, govoreći: jer mi Bog dade da zaboravim svu muku svoju i sav dom oca svojega.
52. A drugome nadjede ime Jefrem, govoreći: jer mi Bog dade da rastem u zemlji nevolje svoje.
53. Ali prođe sedam godina rodnijeh u zemlji Misirskoj;
54. I nasta sedam godina gladnijeh, kao što je Josif naprijed kazao. I bješe glad po svijem zemljama, a po svoj zemlji Misirskoj bješe hljeba.
55. Ali najposlije nasta glad i po svoj zemlji Misirskoj, i narod povika k Faraonu za hljeb; a Faraon reče svima Misircima: idite k Josifu, pa što vam on kaže ono činite.
56. I kad glad bješe po svoj zemlji, otvori Josif sve žitnice, i prodavaše Misircima. I glad posta vrlo velika u zemlji Misirskoj.
57. I iz svijeh zemalja dolažahu u Misir k Josifu da kupuju; jer posta velika glad u svakoj zemlji.
| 
