1. A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovčegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu.
2. I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.
3. I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;
4. Te se ustavi kovčeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu.
5. I voda opadaše sve većma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda.
6. A poslije četrdeset dana otvori Noje prozor na kovčegu, koji bješe načinio;
7. I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji.
8. Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje.
9. A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovčeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovčeg.
10. I počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovčega.
11. I pred veče vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.
12. Ali počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.
13. Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovčegu, i ugleda zemlju suhu.
14. A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha.
15. Tada reče Bog Noju govoreći:
16. Izidi iz kovčega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;
17. Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziđu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.
18. I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim.
19. Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se miče po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovčega.
20. I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.
21. I Gospod omirisa miris ugodni, i reče u srcu svojem: neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovječijega zla od malena; niti ću više ubijati svega što živi, kao što učinih.
22. Otsele dokle bude zemlje, neće nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći.
| 
