Isaija, Chapter 6

1. Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu.    2. Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše.    3. I vikahu jedan drugome govoreći: svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove.    4. I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima.    5. I rekoh: jaoh meni! pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima.    6. A jedan od serafima doletje k meni držeći u ruci živ ugljen, koji uze s oltara kliještima,    7. I dotače se usta mojih i reče: evo, ovo se dotače usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i grijeh tvoj očisti se.    8. Potom čuh glas Gospodnji gdje reče: koga ću poslati? i ko će nam ići? A ja rekoh: evo mene, pošlji mene.    9. A on reče: idi, i reci tome narodu: slušajte ali nećete razumjeti, gledajte ali nećete poznati.    10. Učini da odeblja srce tome narodu i uši da im otežaju, i oči im zatvori, da ne vide očima svojim i ušima svojim da ne čuju i srcem svojim da ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele.    11. A ja rekoh: dokle Gospode? A on reče: dokle ne opuste gradovi da budu bez stanovnika i kuće da budu bez ljudi, i zemlja dokle sasvijem ne opusti,    12. I dokle Gospod opravi daleko ljude i bude sama pustoš u zemlji.    13. Ali će još biti u njoj desetina, pa će se i ona zatrti; ali kao hrast ili brijest kojima i kad zbace lišće ostaje stablo, tako će sveto sjeme biti njezino stablo.