1. Ako ćeš se vratiti, Izrailju, veli Gospod, k meni se vrati, i ako ukloniš gadove svoje ispred mene, nećeš se skitati.
2. I klećeš se istinito, vjerno i pravo: tako da je živ Gospod. I narodi će se blagosiljati njim, i njim će se hvaliti.
3. Jer ovako veli Gospod Judejcima i Jerusalimljanima: orite sebi krčevinu, i ne sijte u trnje.
4. Obrežite se Gospodu, i skinite okrajak sa srca svojega, Judejci i Jerusalimljani, da ne izide jarost moja kao oganj i razgori se da ne bude nikoga ko bi ugasio za zla djela vaša.
5. Objavite u Judeji i oglasite u Jerusalimu i recite: trubite u trubu po zemlji; vičite, sazovite narod i recite: skupite se, i uđimo u tvrde gradove.
6. Podignite zastavu prema Sionu, bježite i ne stajte, jer ću dovesti zlo od sjevera i pogibao veliku.
7. Izlazi lav iz česte svoje i koji zatire narode krenuvši se ide s mjesta svojega da obrati zemlju tvoju u pustoš, gradovi tvoji da se raskopaju da ne bude nikoga u njima.
8. Zato pripašite kostrijet, plačite i ridajte, jer se žestoki gnjev Gospodnji nije odvratio od nas.
9. I tada će, veli Gospod, nestati srca caru i srca knezovima, i sveštenici će se udiviti i proroci će se začuditi.
10. I rekoh: ah Gospode Gospode! baš si prevario ovaj narod i Jerusalim govoreći: imaćete mir, a mač dođe do duše.
11. U to će se vrijeme kazati ovome narodu i Jerusalimu: vjetar vruć s visokih mjesta u pustinji duva ka kćeri naroda mojega, ne da provije ni pročisti.
12. Vjetar jači od tijeh doći će mi; i ja ću im sada izreći sud.
13. Gle, kao oblak podiže se, i kola su mu kao vihor, konji su mu brži od orlova. Teško nama! propadosmo.
14. Umij srce svoje oda zla, Jerusalime, da bi se izbavio; dokle će stajati u tebi misli tvoje ništave?
15. Jer glas javlja od Dana, i oglašuje zlo od gore Jefremove.
16. Kazujte narodima; evo oglašujte za Jerusalim da idu stražari iz daljne zemlje, i puštaju glas svoj na gradove Judine.
17. Kao čuvari poljski staće oko njega, jer se odmetnu od mene, veli Gospod.
18. Put tvoj i djela tvoja to ti učiniše; to je od zla tvojega da je gorko i da ti dopire do srca.
19. Jaoh utroba, jaoh utroba! boli me u srcu; srce mi bije; ne mogu mučati; jer glas trubni čuješ, dušo moja, viku ubojnu.
20. Pogibao na pogibao oglašuje se; jer se pustoši sva zemlja, najedanput će se opustošiti moji šatori, zavjesi moji začas.
21. Dokle ću gledati zastavu? slušati glas trubni?
22. Jer je narod moj bezuman, ne poznaje me, ludi su sinovi i bez razuma, mudri su da zlo čine, a dobro činiti ne umiju.
23. Pogledah na zemlju, a gle bez obličja je i pusta; i na nebo, a svjetlosti njegove nema.
24. Pogledah na gore, a gle, tresu se i svi humovi drmaju se.
25. Pogledah, a gle, nema čovjeka, i sve ptice nebeske odletjele.
26. Pogledah, a gle, Karmil je pustinja i svi gradovi njegovi oboreni od Gospoda, od žestokoga gnjeva njegova.
27. Jer ovako govori Gospod: sva će zemlja opustjeti; ali neću sasvijem zatrti.
28. Zato će tužiti zemlja, i nebo će gore potamnjeti, jer rekoh, namislih, i neću se raskajati, niti ću udariti natrag.
29. Od vike konjika i strijelaca pobjeći će svi gradovi, otići će u guste šume i na stijene će se popeti; svi će gradovi biti ostavljeni i niko neće u njima živjeti.
30. A ti, opustošena, šta ćeš činiti? Ako se i oblačiš u skerlet, ako se i kitiš nakitom zlatnijem, i mažeš lice svoje, zaludu se krasiš, preziru te milosnici, traže dušu tvoju.
31. Jer čujem glas kao porodiljin, cviljenje kao žene koja se prvi put porađa, glas kćeri Sionske, koja rida, pruža ruke svoje govoreći: teško meni! jer mi nestaje duše od ubilaca.
| 
