1. Kako potamnje zlato, promijeni se čisto zlato? kamenje je od svetinje razmetnuto po uglovima svijeh ulica.
2. Dragi sinovi Sionski, cijenjeni kao najčistije zlato, kako se cijene zemljani sudovi, kao djelo ruku lončarevijeh!
3. I zvijeri ističu sise svoje i doje mlad svoju, a kći naroda mojega posta nemilostiva kao noj u pustinji.
4. Jezik djetetu koje sisa prionu za grlo od žeđi; djeca ištu hljeba, a nema nikoga da im lomi.
5. Koji jeđahu poslastice, ginu na ulicama; koji odrastoše u skerletu, valjaju se po bunjištu.
6. I kar koji dopade kćeri naroda mojega veći je od propasti koja dopade Sodomu, koji se zatr u času i ruke se ne zabaviše oko njega.
7. Nazireji njezini bjehu čistiji od snijega, bjelji od mlijeka; tijelo im bješe crvenije od dragoga kamenja, glatki kao safir.
8. A sada im je lice crnje od uglja, ne poznaju se na ulicama; koža im se prilijepila za kosti, osušila se kao drvo.
9. Bolje bi onima koji su pobijeni mačem nego onima koji mru od gladi, koji izdišu ubijeni od nestašice roda zemaljskoga.
10. Svojim rukama žene žalostive kuhaše djecu svoju, ona im biše hrana u pogibli kćeri naroda mojega.
11. Navrši Gospod gnjev svoj, izli žestoki gnjev svoj, i raspali oganj na Sionu, koji mu proždrije temelje.
12. Ne bi vjerovali carevi zemaljski i svi stanovnici po vasiljenoj da će neprijatelj i protivnik ući na vrata Jerusalimska.
13. Ali bi za grijehe proroka njegovijeh i za bezakonja sveštenika njegovijeh, koji proljevahu krv pravedničku usred njega.
14. Lutahu kao slijepci po ulicama, kaljaju se krvlju, koje ne mogahu da se ne dotiču haljinama svojim.
15. Otstupite, nečisti, viču im, otstupite, otstupite, ne dodijevajte se ničega. I odlaze i skitaju se; i među narodima se govori: neće se više staniti.
16. Gnjev Gospodnji rasija ih, neće više pogledati na njih; ne poštuju sveštenika, nijesu žalostivi na starce.
17. Već nam oči iščilješe izgledajući pomoć zaludnu; čekasmo narod koji ne može izbaviti.
18. Vrebaju nam korake, da ne možemo hoditi po ulicama svojim, približi se kraj naš, navršiše se dani naši, dođe kraj naš.
19. Koji nas goniše, bijahu lakši od orlova nebeskih, po gorama nas goniše, u pustinji nam zasjedaše.
20. Disanje nozdara naših, pomazanik Gospodnji, za kojega govorasmo: da ćemo živjeti pod sjenom njegovijem među narodima, uhvati se u jame njihove.
21. Raduj se i veseli se, kćeri Edomska, koja živiš u zemlji Uzu! doći će do tebe čaša, opićeš se, i otkrićeš se.
22. Svrši se kar za bezakonje tvoje, kćeri Sionska; neće te više voditi u ropstvo; pohodiće tvoje bezakonje, kćeri Edomska, otkriće grijehe tvoje.
| 
