1. I opet poče učiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora ući u lađu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora.
2. I učaše ih u pričama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj:
3. Slušajte: evo iziđe sijač da sije.
4. I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ga.
5. A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah izniče; jer ne bijaše u dubinu zemlje:
6. A kad obasja sunce, uvenu, i budući da nemaše korijena, usahnu.
7. I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda.
8. I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto.
9. I reče: ko ima uši da čuje neka čuje.
10. A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu priču.
11. I reče im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u pričama biva;
12. Da očima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.
13. I reče im: zar ne razumijete ove priče? A kako ćete sve priče razumjeti?
15. A ono su kraj puta, gdje se sije riječ i kad je čuju odmah dođe sotona i otme riječ posijanu u srcima njihovijem.
16. Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad čuju riječ odmah je prime s radošću;
17. Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju riječi radi, odmah se sablazne.
18. A ono su što se u trnju sije koji slušaju riječ,
19. Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uđu i zaguše riječ, i bez roda ostane.
20. A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju riječ i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto.
21. I govoraše im: eda li se svijeća užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne?
22. Jer nema ništa tajno što neće biti javno; niti ima što sakriveno što neće izići na vidjelo.
23. Ako ima ko uši da čuje neka čuje.
24. I govoraše im: pamtite što čujete: kakom mjerom mjerite onakom će vam se mjeriti i dometnuće se vama koji slušate.
25. Jer ko ima, daće mu se; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.
26. I govoraše im: tako je carstvo Božije kao čovjek kad baci sjeme u zemlju;
27. I spava i ustaje noću i danju; i sjeme niče i raste, da ne zna on.
28. Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.
29. A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva.
30. I govoraše: kakvo ćemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj ćemo ga priči iskazati?
31. Ono je kao zrno gorušično koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji;
32. A kad se posije, uzraste i bude veće od svega povrća, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti.
33. I takovijem mnogijem pričama kazivaše im riječ koliko mogahu slušati.
34. A bez priča ne govoraše im ni riječi. A učenicima osobito kazivaše sve.
35. I reče im onaj dan uveče: hajdemo na onu stranu.
36. I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u lađi; a i druge lađe bijahu s njim.
37. I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u lađu da se već napuni.
38. A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: učitelju! zar ti ne mariš što ginemo?
39. I ustavši zaprijeti vjetru, i reče moru: ćuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.
40. I reče im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere.
41. I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju?
| 
