1. Poslušajte me koji idete za pravdom, koji tražite Gospoda; pogledajte stijenu iz koje ste isječeni, i duboku jamu iz koje ste iskopani;
2. Pogledajte Avrama, oca svojega, i Saru, koja vas je rodila, kako ga inokosna pozvah i blagoslovih ga i umnožih ga.
3. Jer će Gospod utješiti Sion, utješiće sve razvaline njegove, i pustinju njegovu učiniće da bude kao Edem i pustoš njegova kao vrt Gospodnji, radost će se i veselje nalaziti u njemu, zahvaljivanje i pjevanje.
4. Poslušaj me, narode moj, i čuj me, rode moj; jer će zakon od mene izaći i sud svoj postaviću da bude vidjelo narodima.
5. Blizu je pravda moja, izaći će spasenje moje, i mišice će moje suditi narodima; mene će ostrva čekati i u moju će se mišicu uzdati.
6. Podignite k nebu oči svoje i pogledajte dolje na zemlju; jer će nebesa iščeznuti kao dim i zemlja će kao haljina ovetšati, i koji na njoj žive pomrijeće također; a spasenje će moje ostati dovijeka, i pravde moje neće nestati.
7. Poslušajte me koji znate pravdu, narode, kojemu je u srcu zakon moj. Ne bojte se ruženja ljudskoga i od huljenja njihova ne plašite se.
8. Jer će ih moljac izjesti kao haljinu, i kao vunu izješće ih crv; a pravda moja ostaje dovijeka i spasenje moje od koljena na koljeno.
9. Probudi se, probudi se, obuci se u silu, mišico Gospodnja; probudi se kao u staro vrijeme, za naraštaja prošlijeh; nijesi li ti isjekla Ravu i ranila zmaja?
10. Nijesi li ti isušila more, vodu bezdana velikoga, od dubine morske načinila put da prođu izbavljeni?
11. Tako oni koje iskupi Gospod neka se vrate i dođu u Sion pjevajući, i veselje vječno neka bude nad glavom njihovom; radost i veselje neka zadobiju, a žalost i uzdisanje neka bježi.
12. Ja, ja sam utješitelj vaš; ko si ti da se bojiš čovjeka smrtnoga i sina čovječijega, koji je kao trava?
13. I zaboravio si Boga tvorca svojega, koji je razapeo nebesa i osnovao zemlju? i jednako se bojiš svaki dan gnjeva onoga koji te pritješnjuje kad se sprema da zatire? a gdje je gnjev onoga koji pritješnjuje?
14. Brzo će se oprostiti sužanj, neće umrijeti u jami, niti će biti bez hljeba.
15. Jer sam ja Gospod Bog tvoj, koji raskidam more, da valovi njegovi buče; Gospod nad vojskama ime mi je.
16. Ja ti metnuh u usta riječi svoje i sjenom ruke svoje zaklonih te, da utvrdim nebesa i osnujem zemlju, i rečem Sionu: ti si moj narod.
17. Probudi se, probudi se, ustani, Jerusalime! koji si pio iz ruke Gospodnje čašu gnjeva njegova, pio si, i talog iz strašne čaše ispio si.
18. Od svijeh sinova koje je rodio nijedan ga nije vodio, i od svijeh sinova koje je othranio nijedan ga nije prihvatio za ruku.
19. Ovo te dvoje zadesi; ko te požali? Pustoš i rasap, i glad i mač; ko će te utješiti?
20. Sinovi tvoji obamrli leže po krajevima svijeh ulica kao bivo u mreži puni gnjeva Gospodnjega, i karanja Boga tvojega.
21. Zato čuj ovo, nevoljni, i pijani, ne od vina.
22. Ovako veli Gospod tvoj, Gospod i Bog tvoj, koji brani svoj narod: evo uzimam iz tvoje ruke čašu strašnu, talog u čaši gnjeva svojega; nećeš više piti.
23. Nego ću je dati u ruke onima koji te muče, koji govoriše duši tvojoj: sagni se da prijeđemo, i ti si im podmetao leđa svoja da budu kao zemlja i kao ulica onima koji prelaze.
| 
