Isaija, Chapter 64

1. O da bi razdro nebesa i sišao, da se rastope gore od tebe,    2. Kao što se na ognju razgori granje i voda uzavri od ognja, da ime tvoje poznadu neprijatelji tvoji i da narodi drkću od tebe.    3. Kad si činio strahote kojima se ne nadasmo, ti si slazio, i gore se rastapahu od tebe.    4. Otkako je vijeka ne ču se, niti se ušima dozna, niti oko vidje Boga osim tebe da bi tako učinio onima koji ga čekaju.    5. Sretao si onoga koji se raduje tvoreći pravdu; pominju te na putovima tvojim; gle, ti si se razgnjevio što griješismo; da na njima jednako ostasmo, bismo se spasli.    6. Ali svi bijasmo kao nečisto što, i sva naša pravda kao nečista haljina; zato opadosmo svi kao list, i bezakonja naša kao vjetar odnesoše nas.    7. Nikoga ne bi da priziva ime tvoje, da ustane da se tebe drži, jer si sakrio lice svoje od nas i rastopio si nas bezakonjem našim.    8. Ali sada, Gospode, ti si naš otac; mi smo kao, a ti si naš lončar, i svi smo djelo ruku tvojih.    9. Gospode, ne gnjevi se veoma, i ne pominji dovijeka bezakonja; evo, pogledaj; mi smo svi tvoj narod.    10. Gradovi svetosti tvoje opustješe; Sion opustje, Jerusalim posta pustoš.    11. Dom naše svetinje i naše krasote, u kom te slaviše oci naši, izgorje ognjem, i sve što nam bješe drago potrveno je.    12. Hoćeš li se na to uzdržati, Gospode, i mučati, i jednako nas mučiti?