1. Ko je ono što ide iz Edoma, iz Vosora, u crvenijem haljinama? krasno odjeven, koračajući u veličini sile svoje? Ja sam, koji govorim pravdu i vrijedan sam spasti.
2. Zašto ti je crveno odijelo i haljine ti kao u onoga koji gazi u kaci?
3. Gazih sam u kaci, i niko između naroda ne bješe sa mnom; ali ih izgazih u gnjevu svom i potlačih u ljutini svojoj; i krv njihova poprska mi haljine i iskaljah sve odijelo svoje.
4. Jer je dan od osvete u srcu mom, i dođe godina da se moji iskupe.
5. Pogledah, a nikoga ne bješe da pomože, i začudih se što nikoga ne bješe da podupre; ali me desnica moja izbavi i jarost moja poduprije me.
6. I izgazih narode u gnjevu svom, i opojih ih jarošću svojom, i prolih na zemlju krv njihovu.
7. Pominjaću dobrotu Gospodnju, hvalu Gospodnju za sve što nam je učinio Gospod, i mnoštvo dobra što je učinio domu Izrailjevu po milosti svojoj i po velikoj dobroti svojoj.
8. Jer reče: doista su moj narod, sinovi, koji neće iznevjeriti. I bi im spasitelj.
9. U svakoj tuzi njihovoj on bješe tužan, i anđeo, koji je pred njim, spase ih. Ljubavi svoje radi i milosti svoje radi on ih izbavi, i podiže ih i nosi ih sve vrijeme.
10. Ali se odmetaše i žalostiše sveti duh njegov; zato im posta neprijatelj, i ratova na njih.
11. Ali se opomenu starijeh vremena, Mojsija, naroda svojega: gdje je onaj koji ih izvede iz mora s pastirem stada svojega? gdje je onaj što metnu usred njih sveti duh svoj?
12. Koji ih vodi slavnom mišicom svojom za desnicu Mojsijevu? koji razdvoji vodu pred njima, da steče sebi vječno ime?
13. Koji ih vodi preko bezdana kao konja preko pustinje, da se ne spotakoše?
14. Duh Gospodnji vodi ih tiho, kao kad stoka slazi u dolinu; tako si vodio svoj narod da stečeš sebi slavno ime.
15. Pogledaj s neba, i vidi iz stana svetinje svoje i slave svoje, gdje je revnost tvoja i sila tvoja, mnoštvo milosrđa tvojega i milosti tvoje? eda li će se meni ustegnuti?
16. Ti si zaista otac naš, ako i ne zna Avram za nas, i Izrailj nas ne poznaje; ti si, Gospode, otac naš, ime ti je otkako je vijeka izbavitelj naš.
17. Zašto si nam dao da zađemo, Gospode, s putova tvojih? da nam otvrdne srce da te se ne bojimo? Vrati se radi sluga svojih, radi plemena našljedstva svojega.
18. Za malo naslijedi narod svetosti tvoje; neprijatelji naši pogaziše svetinju tvoju.
19. Postasmo kao oni kojima nijesi nigda vladao niti je prizivano ime tvoje nad njima.
| 
